Trakavica statusa Hrvatskih studija se nastavlja. Traje već godinama. Svodi se na to da je taj studentski centar, s nizom paralelnih studija (studija koji se odvijaju i na drugim sastavnicima matičnoga mu sveučilišta), ulovljena u igru mačke i miša raznih rektora i dekana koji provode netransparentne politike na sveučilištu na uštrb studenata i mnogih zaposlenika. Najnovija je zvijezda tog šoua Damir Boras. Tijekom mog studija bio je to neki drugi rektor, neki drugi dekan Filozofskog fakulteta, neki drugi voditelj Hrvatskih studija ali isti problemi.

Ovo je tekst o najnovijoj analizi cijelog stanja koju je napisao jedan student povijesti na Hrvatskim studijima, no prije toga, malo konteksta. Prije četiri dana je na maxportalu objavljeno iscureno pismo studentske inicijative "Studenti govore" koja se planira mobilizirati protiv upravljačkih struktura na sveučilištu. U tekstu se Ivana Široki, kao predsjednica studentskog zbora na Hrvatskim studijima, ograđuje od studentske inicijative i postavlja pitanje o "instrumentalizaciji studenata" u dnevnopolitičke svrhe. Zaključak Lea Marića je već poznat:

Cilj projekta, prema studentima upućenima u djelovanje “plenumaša”, osiguravanje je šireg legitimiteta za radikalno-ljevičarske studentske prosvjede na Filozofskom fakultetu, što još od prvih prosvjeda 2009. instrumentaliziraju interesni krugovi među upravom Filozofskog fakulteta i određene lijeve političke opcije u zemlji. Studenti Hrvatskih studija tako bi, prosvjedujući protiv “kroatizacije” Hrvatskih studija, bili iskorišteni za privatne i političke interese s kojima ih ništa ne veže.

Lupiga.hr je nakon toga objavio tekst o novoj studentskoj inicijativi koja dolazi s Filozofskog fakulteta, i tome kakve veze to ima sa Hrvatskim studijima. I na kraju, treći relevantni tekst kojim ćemo se baviti u ostatku ovog posta je jučer objavljen. Napisao ga je isti student povijesti sa Hrvatskih studija i razrađuje tezu iznesenu u tekstu na maxportalu, o lijevoj instrumentalizaciji studenata i otvaranja Sveučilištu u Zagrebu za ideološke borbe. Njegov zaključak izgleda poznato:

Kako se iz svega može zaključiti, “plenumaši” su više ili manje uspješno korišteni od strane SDP-a i HNS-a za destabilizaciju HDZ-ovih vlada u posljednjih nekoliko godina, vjerojatno uz znanje uskog kruga ljudi koji rukovodi organizacijom “plenuma”. Kada je SDP-ova koalicija preuzela vlast 2011., odnosno kada se činilo da će preuzeti vlast u ljeto 2016., prosvjednici su se pasivizirali.

Prije nego se bacimo na tekst gospodina Marića , dvije stvari. Prva je ponavljanje zahtjeva platforme "Studenti govore" na Hrvatskim studijima. To je okosnica moje kritike Marićevih zaključaka. Drugi je kratka osobna crtica o meni, jer je identitet autora u hrvatskom javnom prostoru bitniji od sadržaja poruka koje autor iznosi. U to ime, kontra meni jako drage principijelne anonimnosti sudionika prosvjeda ujedinjenih u Nezavisnu studentsku incijativu od prije par godina, ću se predstaviti imenom i prezimenom. Ništa manje nije učinio ni gospodin Marić.

Studenti govore

"Studenti govore" donose svoje zahtjeve u tri točke. Rješavanje pravnog statusa Hrvatskih studija, rješavanje problema dvostruke opterećenosti studenata na diplomskim studijima (koji je posljedica katastrofalnih odluka rukovodećih na HS-u i sveučilištu), i očitovanje o netransparentnom načinu imenovanja voditelja Hrvatskih studija. To su zahtjevi studenata koji se predmet instrumentalizacije "lijevih političkih krugova," kako to kaže Leo Marić .

Dakle, da rekapituliramo. Na Sveučilištu u Zagrebu i Hrvatskim studijima (opet) počinje studentska pobuna protiv katastrofalnih odluka pri upravljanju javnim institucijama u visokom obrazovanju. Određeni komentatori to interpretiraju kao instrumentalizaciju lijevih političkih krugova. Ja se u potpunosti ne slažem s tom analizom i mislim da je pogubna za bilo kakve pozitivne promjene na hrvatskim fakultetima. Pošto je najbitnija karakteristika komentara na situacije u hrvatskom društvu od kuda sami komentatori dolaze i tko su politički, a ja pokušavam napisati baš takav jedan komentar na situaciju, rado ću u ime transparentnosti nositi svoje identitete na rukavu.

Crtica za ideološku diskreditaciju - full disclosure

Diplomirani sam psiholog sa Hrvatskih studija. 2013. sam napisao i obranio diplomski o statističkom obrazovanju studenata psihologije u Hrvatskoj i par mjeseci nakon toga otišao u Nizozemsku na doktorat iz povijesti i filozofije psihologije. Bavim se razvojem psihologije kao znanstvene discipline u drugom dijelu dvadesetog stoljeća. Tijekom studentskih blokada fakulteta za ukidanje školarina, bio sam jedan od mnogih prosvjednika koji su se samo-organizirali na Hrvatskim studijima, po uzoru na prosvjede na Filozofskom fakultetu. Nisam nikada bio niti u jednoj političkoj stranci niti ovisio o ijednoj hrvatskoj političkoj opciji za studij, posao, plaću, ili bilo koju benificiju. Područje mog interesa i bavljenja je formiranje znanstvenih disciplina, i svako toliko napišem neki kraći tekst o znanosti, visokom obrazovanju ili sveučilištima (npr. tekst koji iznosi nepopularnu ideju u obranu onog sada već neuspjelog ministra Šustara da iznosi svakakve stavove kao filozof; ili o divljem plagijatorstvu na hrvatskim faksevima). Toliko o meni.

Detaljno čitanje teza o lijevim instrumentima

Sad, ajmo se baciti na to što gospodin Marić ima za reći o studentskim prosvjedima. Čitajući Marićev tekst, vodit ću se principom milosrđa - odnosno postavit ću se tako da pokušam iščitati najrazumniji mogući smisao samog autora kao racionalnog informiranog aktera. Ako u tome nisam uspio, pozivam autora da me ispravi.

Autor otvara tekst s jasnim ciljem:

Na djelu je, ukratko, pokušaj “izvoza revolucije” s Filozofskog fakulteta na Hrvatske studije posredstvom naivnih studenata koji misle da će postojeće probleme na svojemu studiju riješiti ujedinjavanjem s “plenumašima” i javnim prosvjedima protiv rektora Damira Borasa. Da je riječ zaista češće o naivcima, a rjeđe o likovima uigranima u ulogu “malih Lenjina”, svjedoče izjave nekih od zavedenih pripadnika inicijative kojima je teza da su “plenumaši” s Filozofskog fakulteta inicirali pobunu na Hrvatskim studijima zapravo “teorija zavjere”, a ukazivanje na ideološku pozadinu širih studentskih prosvjeda na sveučilištu tek “ideologiziranje”. No, je li zaista tako?

Studenti organizirani na Hrvatskim studijima, za što god se borili, su u biti tek najnoviji ideološki ratnici u sukobu koji hara hrvatskim javnim prostorom. Ta teza nije nikakva teorija zavjere niti ideologiziranje, već analiza potkrijepljena dokazima. U najboljem slučaju su izmanipulirani naivci - u najgorem slučaju komunistički ideolozi s narcisoidnim idejama revolucije.

Koje dokaze gospodin Marić iznosi za svoje tvrdnje?

Plenum fakulteta na Filozofskom fakultetu je prije nekoliko tjedana izglasao plan širenja svoje studentske platforme na ostatak sveučilišta. Taj poziv je podijelila i fejsbuk stranica mladeži SDP-a. Netom nakon osniva se platforma "Studenti govore," eksplicitno kao dio prije navedene platforme studenata. Autor trijumfalno zaključuje:

Inače bih rekao da nije potrebno biti povjesničar kako bi se prepoznala očita kauzalnost u ovih nekoliko događaja, ali kolege sa sociologije, filozofije, psihologije i komunikologije toj se vještini, čini se, ipak nisu naučili tijekom svojega studija

On, kao student povijesti, koji je obrazovan za istraživanje povijesnih trendova, stvaranje narativa koji objašnjavaju uzročno-posljedičnu povezanost između događaja, sarkastično zaključuje da su mu kolege možda naivno nevine jer nemaju tu sreću njegovog obrazovanja da prepoznaju ove trendove, ali su svakako instrumenti tih sveprisutnih ideoloških blokova u hrvatskom društvu.

Autor nastavlja kako, čak i da se surađuje s studentima Filozofskog fakulteta, ta suradnja ne može biti legitimna vrsta suradnje između studenata jer plenum na Filozofskom fakultetu nije službeno tijelo koje predstavlja studente tog fakulteta - to je Studentski zbor. A poznato je da studenti organizirani u plenum na Filozofskom fakultetu, piše autor, otvoreno zastupaju vrlo jasne ideološke stavove poput kritike slobodnotržišnog kapitalizma, parlamentarne demokracije i tradicionalnog koncepta obitelji. Naravno, u redu je da studenti zastupaju ideološka stajališta. I sam Marić ih zastupa, i na određeni način brani to njihovo pravo kada citira Zlatka Hasanbegovića koji kaže: “[S]veučilište je bilo, i trebalo bi biti u krajnjoj liniji jedna vrsta žarišta studentskoga bunta.” U hrvatskom javnom prostoru je ovo dobro utvrđena pozicija koja nam se signalizira citiranjem nikoga drugog doli Zlatka Hasanbegovića kao branioca slobode kritičkoga mišljenja među studentima. Udruge poput U ime obitelji i Vigilare već godinama stoje kao branici protiv puzajućeg ljevičarskog osvajanja civilnog društva. Marić studentima iz platforme "Studenti govore" ne prigovara što su ideološki potkovani, već što to skrivaju:

No, studentski ideološki projekti trebaju biti istaknuti kao takvi, a ne biti skrivani pod frazama poput one o “borbi protiv svih negativnih pojavnosti na Sveučilištu”.

I opet proziva svoje kolege zbog naivnosti, jer ih je njihovo obrazovanje - barem u načelu - pripremilo za prepoznavanje ovakvih pojava:

Možda bi se zato studenti sociologije, filozofije i komunikologije trebali radije pobuniti protiv lošeg nastavnog programa, koji ih nije naučio raspoznavati temeljne političke kategorije?

Nasamarili su vas! Vi mislite da se borite za svoja prava i bolje funkcioniranje vaših fakulteta, a u biti vama upravlja SDP i HNS!

Na kraju teksta, autor iznosi niz argumenata kako bi prokazao plenumsku ideologiju. Njegov argument se temelji na tome da opisuje rad i angažman studenata koji su bili sudionici prijašnjih inkarnacija plenuma i njihov ideološki put kroz institucije lijeve indoktrinacije. Neću navoditi imena tih studenata i sramotne (!) aktivnosti kojima se oni bave - ako vas zanimaju detalji, možete ih pronaći u tekstu Lea Marića.

Nakon detaljnog čitanja teksta, što iz njega zaključujemo? Plenum na Filozofskom fakultetu je leglo radikalnih ljevičara. Ti radikalni ljevičari izvoze pobune na ostale sastavnice sveučilišta pod krinkom prosvjeda protiv nefunkcionalnosti sveučilišta. Naivci - neki među njima čak i dobronamjerni - koji puše tu priču im se priključuju i stvaraju nered. Pravi student povijesti je osjetljiv na ovakve političke kategorije i njegov pogled probija kulise, uviđajući što se stvarno događa.

Moj odgovor na ovu tezu ima tri dijela:

1. Čak i da je ideološka analiza plenuma i događanja na sveučilištu točna, to ne umanjuje težinu problema ni nudi neka rješenja problema na koje se studenti pozivaju.

Hrvatski studiji su u katastrofalnoj situaciji već godinama. Pravni status sveučilišnog centra je nestao pri promjenama zakona. Ta sastavnica je, na papiru, trebala predstavljati mjesto gdje svi ostali fakulteti mogu surađivati. U praksi, osnovana je kao ideološki odgovor Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Taj ideološki odgovor (kao i ideja o monumentalnoj ideološkoj instituciji Filozofskog fakulteta) nikad baš i nije imao neko uporište u stvarnosti. Od osnutka do danas je prošlo mnogo godina - zaposlilo se mnogo novih ljudi, i mnogi studenti su prošli kroz studijske programe na tom ne-fakultetu. Ljudi ne samo sa diplomama kroatologije i povijesti, već i mnogi psiholozi, sociolozi, i komunikolozi - koji čak i kada ih pokušavamo svrstati u neke ideološke kategorije, to se često teško direktno reflektira u njihov rad - bar onako kako je hrvatsko društvo naviknuto da se ideologija reflektira u znanosti. Historijski primjer su razno-razna gušenja slobode mišljenja na fakultetima tijekom Jugoslavije i forsiranje kojekakvih vrsta komunističkog jednoumlja; trenutni je nacionalistički revizionizam u bavljenju poviješću naroda i države, ili čega je baš Mario Grčević poznati eksponent, nacionalističke perspektive na hrvatski jezik koja je u širim lingvističkim krugovima (posebice izvan Hrvatske) gotovo neznastvena.

Taj interinstitucionalni identitet sveučilišnog centra je rezultirao ogromnim brojem vanjskih suradnji. Na primjer, tijekom mog studija, većina mojih profesora psihologije je bila sa instituta i drugih sastavnica Sveučilišta u Zagrebu. Za mandata prijašnjeg rektora, kao posljedica kojekakvih zakulisnih borba za položaje i veći broj mjesta na određenim katedrama na srodnim fakultetima Sveučilišta u Zagrebu, te vanjske suradnje su postale problem. Sveučilišni centar više nije mogao zapošljavati toliki broj vanjskih suradnika. Trebao je imati svoj kadar. No, ako ima svoj kadar, koji je razlog njegovog postojanja ako katedre psihologije, kroatistike, povijesti, filozofije, sociologije, novinarstva, latinskog - već postoje na zagrebačkom sveučilištu? Centru je trebao novi profil i novi raison d'etre, kojeg nikada nije dobio. Čini se da je u sadašnjoj konfiguraciji tog centra, unatoč izrazito divergentnom razvoju centra u zadnjih dvadeset godina, trenutni voditelj vraća korijenima - a to je institucija koja se bavi hrvatskim identitetom, hrvatskom kulturom, i hrvatskom znanošću.

U toj kadrovsko-ideološkoj borbi starih profesora i dekana koji sjede na raznim foteljama koje opisuju hrvatski sustav visokog obrazovanja, nitko se nikada nije pitao: Što se događa sa studentima, tim generacijama i generacijama mladih ljudi koji iz svakakvih razloga upisuju studije na tom ne-fakultetu? Kakva je kvaliteta obrazovanja i istraživačkog rada stalno zaposlenih, nasuprot vanjskih suradnji? Koji je smisao dupliranja smjerova i studija na istom sveučilištu? Činjenica trenutnog statusa dvostrukog opterećenja studenata s dva smjera je samo najeklatantniji primjer toga.

2. Identificirajući ideološku orijentaciju skupine ljudi ne doprinosi raspravi o sadržajnim problemima.

No, dobro. Očito u ovoj priči ima puno ideoloških nijansi mnogih ljudi koji su u nju upleteni. Leo Marić nije lud. Ljudi se ponašaju u društvu, imaju određene svjetonazore koje zastupaju i oko kojih se sukobljavaju i pokušavaju urediti društvo tako da ih reflektira. To je zaista pitanje kada pokušavamo raspraviti razliku između hrvatske povijesti i povijesti Hrvatske (ili Hrvata), ili hrvatskoj lingvistici ili lingvistici hrvatskog (kroatologiji, čak ne kroatistici - ali, pazi, kroatologija je nešto između etnologije i lingvistike!). Pitanje postaje pomalo čudno kada pokušavamo smisliti neku hrvatsku psihologiju ili hrvatsku komunikologiju (kako se, sadržajno, neka hrvatska psihologija razlikuje od mađarske psihologije ili nizozemske psihologije?). Možda je jednako čudno i kad pričamo o povijesti i lingvistici, samo nam je prostor rasprave sužen silinom ideoloških sukoba u Hrvatskoj? Ovo je stara rasprava i puno veća od partikularnih interesa administratora hrvatskih fakulteta - onog kog zanima, možda neka pročita nešto o Pierre Duhemu i razlici između njemačke i francuske fizike, i ideal-tipskim idejama o njemačkom znanstvenom esprit de géométrie i francuskom esprit de finesse (i možete pogoditi koji je prema Duhemu, Francuzu, superiorniji). Ili čak normativnom pristupu univerzalizmu kao jedne od ključnih normi znanosti kod jednog od najutjecajnijih sociologa znanosti Roberta Mertona.

Ovo pitanje neću riješiti, a vjerojatno ni uspješno otvoriti u ovom kratkom tekstu. To nije ni predmet ovog teksta. Ono što pokušavam reći: čak i ako točno identificiramo konfiguraciju svih ideoloških lego kocaka koji čine ljudstvo koje sjedi u upravama i predavaonicaama naših fakulteta, nećemo doći bliže do odgovora na pitanje:

Upravlja li se Hrvatskim studijima, i sveučilištem, u interesu studenata? Kako mjere koje su donesene poboljšavaju status obrazovanja i istraživačkog rada na tim institucijama? Kako se te odluke donose i s kojim ciljevima? Koja je sudbina duplih programa na Sveučilištu u Zagrebu?

Kakav pravni i idejni status Hrvatskih studija donosi optimalno rješenje za a) kvalitetno raspolaganje ograničenim sredstvima na sveučilištu b) kvalitetno obrazovanje studenata c) kvalitetan istraživački rad d) transparentno i demokratsko upravljanjem javnim institucijama?

3. Ljudi nisu marionete, koliko god mi to željeli kako bi stvarali jednostavne narative o društvu.

Fundamentalan razlog zašto se ja ne slažem s analizom Lea Marića jest to što njegovi zaključci pretpostavljaju model ljudskog - hrvatskog! - ponašanja koji dolazi baš iz onog tabora kojeg se on grozi. Ljudi su marionete koje govore, ponašaju se, i čine ono što ideološke niti neke ideal-tipske ideologije nalažu. Kad bih se slagao s takvom idejom, zaključio bih ovaj tekst ovako:

Mislim da je Leo Marić naivna žrtva nacionalističkih elita koje vladaju hrvatskim društvom, koje su mutirale i naslijedile institucije komunističke partije, te crveno samo pretvorili u crno, i nastavili potpirivati vatru u glupim i besciljnim raspravama u društvu, dok oni neometeno upravljaju društvom - bilo to sveučilištima ili ministarstvima ili školama ili Crkvom. Mi na javi sanjamo, i samo u snu brojimo ovce - ta tijela marioneta kojima elite upravljaju u ritmu ideoloških bubnjeva.

To nije moj zaključak. Moj zaključak je da su sveučilišta mjesto gdje se borimo argumentima, ne dnevnopolitičkim generalizacijama. I to mjesto se ponovno pojavljuje ma koliko ga crveni, crni, ili plavi pokušavali zatrti svojim bubnjevima. A argument je: na Sveučilištu u Zagrebu nešto smrdi do zla boga, njime se ne upravlja niti s ciljem poboljšanja kvalitete obrazovanja niti istraživačkog rada, a posebice ne u interesu studenata. I to se sve čini na netransparentan način - iza mnogih zavjesa, od kojih je jedna ideološki sukob koji hara društvom.