Već neko vrijeme pokušavam artikulirati frustracije zbog stanja javne rasprave u Hrvatskoj. Predsjednica nam draga već valjda od inauguracije govori kako smo stravično polarizirani kao društvo. Više ne iskače Kosorica iz paštete, nego krezubi ustaše i udbaši koji nam hoće popiti krv. Kosorica, barem svojim tvitovima, postala je glas razuma. Karamarko se slaže da smo polarizirani. Pa i SDP-ovci. Znaš da postoji nešto sumnjivo kada se svi mainstream politički akteri u Hrvatskoj oko nečeg slože. Zato sam čekao dok se ne pojavi neka nova jedva artikulirana rasprava bez mozga o kojoj čak i znam nešto prije nego pokušam reći što mislim.

Kad eto, Indeks objavi tekst o Predragu Šustaru, novom ministru nam znanosti i obrazovanja.

Naslov teksta je nešto na što smo se navikli u ovom moru žutila i novinarskih govana koje zovemo hrvatski javni diskurs; ništa manje nego da kroz Indeks OTKRIVAMO kako Šustar smatra da Bog može biti dizajner svijeta, znanstvenici u šoku.

Naslov je prirodni nastavak onog što čitamo od kad je nova stručna vlada došla na vlast. U prvih par dana pao je ministar branitelja koji je bio toliki domoljub da je spretno izbjegavao plaćati porez Bogatoj Našoj. Ministar kulture sa svojim akademskim interesima za fašizam, koji možda i nisu toliko akademske već praktične prirode; još uvijek mahom plijeni našu pažnju, bilo da smo na predziđu antifašističke borbe u Hrvatskoj 21. stoljeća ili u obrani domoljublja od nasrtaja liberalnih hegemona.

I onda Šustar, antievolucionist i kreacionist je OTKRIVEN. Sad, o ministru branitelja i kulture imam svoje stavove. Ništa ne vjerujem novinarima koji nam prenose tu političku kalvariju bez kraja i konca pa ta mišljenja teško prevodim u artikulirane stavove. Za ovog nesretnika koji je bio ministar branitelja par dana mislim da čak i HDZ-ovci dijele mišljenje s ostatkom Hrvata koji mogu misliti. Ali sada, kad se pojavila indeksova novinarka koja će nam ponuditi relevantnu doksografiju teksta koji je Šustar objavio u koautorstvu kao filozof znanosti, napokon je sjekira pala i u moj med. Ili valjda knjigu. Časopis. Štogod.

Napokon mogu reći nešto o toksičnosti hrvatskog javnog prostora.

Dakle, o čemu se radi?

Indeksova novinarka je pronašla Šustarov tekst koji je on objavio u Riječkom teološkom časopisu u koautorstvu s Aleksandrom Golubović. Sad, docentica Golubović je prva autorica teksta, Šustar drugi - ali ta akademska kurtoazija koja ima realne posljedice na tekst (tko je primarni autor) su Indeksu irelevantni. Čak i da je indeksova novinarka uhvatila tu ne toliko suptilnu kategoriju reda autora na znanstvenim publikacijama, slažem se da bi to uglavnom bilo nebitno jer je Šustar supotpisao članak pa tako i potvrdio njegove zaključke i analize, čak i ako ih nije u potpunosti ili čak većinom razvio.

Kako točno članak postavlja našeg nesretnog novog ministra kao antitezu svega znanstvenog u hrvatskom znanstvenom sustavu silne izvrsnosti? Citirat ću ovdje dio zaključka članka pa da krenemo od toga (str. 266):

Svijet je očito dizajniran, a znanosti nam taj dizajn ne mogu u potpunosti objasniti. Religija nudi objašnjenje, pozivajući se, poput Boškovića, na Boga kao dizajnera, no mnogi znanstvenici odbijaju teističko objašnjenje. Tako imamo situaciju da ili nemamo konačno objašnjenje (kao što je to slučaj s objašnjenjem dizajna u znanosti) ili ne prihvaćamo objašnjenje (jer ono dolazi iz religije). Bošković je već na početku svoje rasprave o Bogu rekao da je svijet uređen, svrhovito i s ciljem (tj. ciljevima), i da je dizajner Bog. Svijet, prema njegovu mišljenju, nije mogao nastati slučajno, ni sam od sebe, nego ga je Bog upravo takvim stvorio i uredio kako bi život u njemu, osobito za čovjeka, bio uopće moguć.

Šustar i Golubović u članku analiziraju par argumenata Ruđera Boškovića i formalno ih uspoređuju, kao filozofi, sa argumentima iz dizajna koji se pojavljuju u raspravama oko evolucije (je li evolucija nasumičan proces bez cilja (nešto neteleološko), nešto što se događa u prirodnom svijetu; ili s druge strane dizajnirani proces od strane neke inteligencije koji ima zadani cilj?). Ti argumenti, osim u filozofskoj areni sa višestoljetnom poviješću u europskoj misli, pojavljuju se u američkim političkim raspravama o evoluciji i kreacionizmu u 20. stoljeću.

Ono što indeksova novinarka radi je ekvivokacija tih rasprava. Argument koji se pojavljuje u marginalnom hrvatskom akademskom časopisu, napisan od strane nekih teologa i filozofa, odjednom postaje element u tektonskoj političkoj raspravi između kreacionista i evolucionista koja se odvija u Americi, a kod nas se pokušava i uspijeva transplantirati već neko vrijeme. To što je katoličkom intelektualcu evolucija u svojem punom znanstvenom obujmu potencijalno teološki nekontroverzna jer je službeni stav Crkve da vjernici kao individue mogu same odlučiti o tome uzimaju li biblijsko stvaranje svijeta kao doslovno ili nedoslovno - te da je ona zaista problematična tek kršćanskim fundamenatlistima koji dopuštaju jedino doslovno čitanje Biblije kao istinito; sve to je našim ratnicima u javnoj areni Hrvatske potpuno nebitno. Hrvatski katolički intelektualci novog kova će preuzeti ovakvo nazadno čitanje i interpretaciju Biblije kao svoj stijeg i voditi raznorazne kampanje kako bi nam ponudili ovaj sukob kao nešto što zadire u katoličke vrijednosti, a hrvatska ugrožena i istraumatizirana ljevica će spremno skočiti u opoziciju jer sve što ima veze s religijom mora da je nazadno.

I tako se neki tekst našeg novog ministra koji je napisan na razini školskog referata studenta koji baš i nije upoznat s činjenicom da današnji profesionalni povjesničari znanosti ne smatraju da je sukob kataklizmičkih razmjera između znanstvenika i svećenika počeo u doba znanstvene revolucije kada je Galileo Galilei rekao eppur si muoeve (jer on to nikada nije ni rekao), nego da su prirodna filozofija s jedne strane (filozofija koja se s vremenom transformirala u znanost koju danas poznajemo), i religija s druge; koegzistirali puno dulje i na puno kompleksnije načine nakon toga; taj tekst koji jedan umjetni politički sukob između američkih antiznanstvenih fundamentalista i njihovih učenih oponenata projicirao na više stoljeća europske intelektualne povijesti, je završio instrumentaliziran od strane novinara indeksa s bombastičnim OTKRIVAMO.

Tako se hrvatska toksična javna debata preselila sa stranica šunda poput Indeksa, Jutarnjeg i Večernjeg lista na stranice marginalnih akademskih časopisa koji se objavljuju na hrvatskim sveučilištima. Filozofsko čitanje tekstova jednog jezuita poput Boškovića i usporedba argumenata u njegovom radu s argumentima današnjih filozofa znanosti i religije odjednom postaje politički statement i predstavlja Šustara kao antiznanstvenog križara na čelu resora znanosti. Slično kao nedomoljubnog branitelja i nacističko-propagandističkog kulturnjaka, zar ne?

Ja ne znam hoće li Predrag Šustar biti dobar ministar. Čovjeka ne poznajem, nisam ga imao kao profesora na fakultetu i nisam čitao njegove znanstvene radove. Dao sam njegovoj akademskoj karijeri par minuta svojeg vremena i pronašao najcitiraniji članak u kojem je prvi autor prema Google Scholaru, objavljen u British Journal for the Philosophy of Science koji govori o Crickovim idejama o genetičkim informacijama. Zanimljivo da se indeksova novinarka nije toga dohvatila kao nečeg što može informirati naš stav o stručnosti i akademskim kvalifikacijama našeg novog ministra.

To što je članak kojeg se indeksova novinarka dohvatila objavljen u malenom hrvatskom časopisu, što je napisan na prilično elementarnoj razini referata, što je upitne filozofske kvalitete jer ignorira razvoj perspektiva na znanstvenu revoluciju među povjesničarima u zadnjih dvadesetak godina, to je sve što nas može zabrinuti. To što pokušava rekonstruirati argument o božanskom dizajnu svemira jednog jezuita iz 18. stoljeća bi nam trebao biti najmanji problem.