Nova hrvatska vlada je formirana. Potpredsjednik novog saziva sabora je, među ostalim, Milijan Brkić, čovjek koji dokazano plagirao više od pola svog diplomskog rada. Da se razumijemo, iako je prepisao više od 70% rada, sutkinja nekakvom mentalnom gimnastikom zaključuje da to nije plagijat. Pravo nije pravda, poučavaju na pravnim fakultetima preddiplomce. Plagijat je samo plagijat ako tako odluči fakultetsko vijeće, a ne broj prepisanih riječi. Istina je laž. Rat je mir. Znanje se poučava na hrvatskim sveučilištima. I tako dalje.

Pokraj Milijana Brkića, u toj vladi gospodina Andreja Plenkovića (mlade nade HDZ-a), sjedi i Pavo Barišić, kao novi ministar znanosti i obrazovanja. Ažurno mu je već i Wikipedija stranica apdejtana s tom prestižnom titulom koju ovaj doajen hrvatske akademije dodaje svojoj listi uspjeha. Profesor Barišić za sobom vuče već više prijava etičkih odbora razno raznih institucija za plagijate. Ovaj put to nije pitanje jednog diplomskog rada, već profesora koji obnaša niz funkcija u hrvatskom obrazovno-znanstvenom sustavu. Ne samo da je prijava njegovog rada nekako bila zakopana godinama u arhivama odbora koji ju je trebao razmotriti, kako piše Ana Brakus za Novosti, čini se da će i predsjednik odbora koji ju je upravo sada planirao staviti na dnevni red možda biti smijenjen.

Prijava je sjedila zakopana pet godina, čovjek je postavljen na eksponiranu poziciju, i odjednom isplivavaju afere. Sve smrdi na medijsku hajku. Možda je profesor Barišić zaista nevina žrtva svakakvih objeda, kao što sam tvrdi (da su sve optužbe protiv njega, jer postoji još par drugih afera, neosnovane). Pitanje koje se ovdje svakako može postaviti je: funkcionira li hrvatski akademski sustav, što se tiče osiguravanja etičnosti rada znanstvenika i studenata, od jedne medijski eksponirane afere do druge? Kako je moguće da ozbiljna prijava za plagijat sjedi pet godina zakopana negdje?

Koji god odgovor na ovo pitanje bio, to ne umanjuje problem za Pavu Barišića. Ako je zaista plagirao te radove, a iz prijava koje cirkuliraju online i primjera nesretnih pogrešaka pri slovkanju imena Francisa Fukuyame, to pitanje se čini više birokratske prirode nego sadržajne; no ako ih je zaista plagirao, to su plagijati bili oni dokazani prije pet godina, danas, ili za pedeset pet godina. U Hrvatskoj očito ne postoji politička kultura u kojoj su već ozbiljne osnovane optužbe (čak ne i dokazane optužbe) dovoljne za uništavanje političkog kredibiliteta osobe u pitanju, kao što je bio slučaj prije par godina sa njemačkim ministrom obrane zu Gutenbergom.

Dakle, postoje dva pitanja koje hrvatski građani mogu pitati: je li Pavo Barišić plagijator, i ako jest, zašto obnaša dužnosti koje obnaša i radi na radnim mjestima na kojima radi? Drugo pitanje je puno sistemskije: postoji li u hrvatskom akademskom sustavu sistemska kontrola na osnovnoj razini etičnosti rada ako prijava poput ove može sjediti pred odborom pet godina? Koliko dugo druge prijave ljudi koji nisu postali ministri moraju sjediti da bi ih odbor razmotrio?

Ono čemu se ja osobno nadam da će slučaj Pave Barišić dovesti do nekih tekstova i kritika novinara i članova hrvatske akademske zajednice koji preispituju pitanje plagijata i neetičnosti ne kao pitanje par dubioznih beskrupuloznih tipova, već trulog sustava kao takvog.

Za kraj, jedna anegdota, kao zabava tijekom iščekivanja dobrih tekstova istraživačkih novinara koje moramo čekati. Tijekom preddiplomskog i diplomskog studija na Sveučilištu u Zagrebu, mislim da sam uvijek bio naporan student. Imao sam svakakva mišljenja o svemu i svačemu, nikada mi se nije dalo čitati pripremljene skripte (već bih čitao neke opskurne tangencijalne knjige koje bi imale možda veze s sadržajem kolegija, ali ne bi dovele do toga da znate što zaokružiti na pitanjima višestrukog izbora) i uglavnom bih loše (u usporedbi s kolegicama i pokojim kolegom) prolazio na pismenim ispitima i kolokvijima. Možete misliti kako je to samo dolijevalo ulje na vatru zbog pojave koju sam počeo primjećivati iz godine u godinu i kroz stotine pismenih ispita i kolokvija koje sam morao polagati. Nekih pola sata prije zakazanog vremena testa, pred prostorijom u kojoj bi se testiranje odvijalo, uvijek bi se okupila oveća grupa kolegica i kolega koji su čekali pred zatvorenim vratima profesora da stigne. Prvih par puta sam se, poput glupavog antropologa koji je tek doputovao među ovo čudno pleme zagrebačkih studenata psihologije, pitao zašto stoje pred vratima kada se mogu sjesti na klupe ili pod hodnika i bubati zadnje komadiće informacije iz loše napisanih skripti?

Tada sam shvatio: Oni stoje pred vratima kako bi uhvatili najbolje pozicije u prostoriji (poput vojnih stratega!), mjesta u zadnjim redovima daleko od profesora, kako bi mogli nesmetano operirati sa super inventivnim šalabahterima i raznim drugim pomagalima za reprodukciju glupih činjenica koje će, ako ih dovoljno reproduciraju, im dati diplomu diplomiranog psihologa. S vremenom me ovo toliko frustriralo da sam znao, poput onih beskućnika u tramvajima koji urliču o kraju svijeta, napasti kolege koji su se skupili pred tim vratima ispitnog pakla s pitanjima poput: Hoće li ti tih par prepisanih pitanja pomoći kad ćeš sjediti u klinici ili školi i biti diplomirani psiholog? Kolegice i kolege su me uvijek (sasvim opravdano) gledale kao luđaka kada sam takve stvari pitao. Pa svi znaju da si čovjek mora pomoći ponekad, kad je sukobljen s toliko glupih zadataka i toliko činjenica koje bespotrebno treba reproducirati. Tako sustav funkcionira.

Ne mogu reći da i mene taj sustav nije slomio, posebno pred kraj studija kada je frustracija situacijom nadišla ideju o dostojanstvu znanja i sveučilišta.Mislim da poslovica ide nekako: "Gladan trbuh prvo principe pojede."Ili sam ju izmislio, ali shvaćate poantu.

Hrvatski akademski sustav, na razini od preddiplomca do emeritusa, je sistemsko rasadište neetičnih praksi plagiranja i prepisivanja. Barišić i Brkić su samo dovoljno važni likovi da bi o tome pisale novine. Hrvatski građani, posebice studenti i akademski radnici; o ovom moraju javno razgovarati. Moramo imati kritične analize, dobro istraživačko novinarstvo koje će otkrivati ovakve slučajeve, i rasprave unutar sveučilišta o tome što učimo studente i kakve stručnjake obrazujemo. Ne samo po pitanju broja činjenica u lubanji, nego i drugih kostiju u tijelu akademskog građanina, poput kralježnice.

Bez toga ostajemo na razini hajke.

EDIT: Upravo sam bio upućen na izvrstan tekst Miće Tatalovića koji je objavljen na Retraction Watchu, a govori baš o ovome. Posipam se pepelom i nadam se većem broju tekstova poput ovih!

EDIT 2: Najnoviji nastavak besramnog plagijatorstva, ovaj put čak od strane akademika. Vivat academia, vivant professores!