Neki dan sam gledao jednu epizodu Petog dana od prije dva mjeseca u kojoj su gosti emisije raspravljali o plagijatu ministra Barišića. Peti dan je emisija na HRT-u u kojoj stalna postava hrvatskih intelektualaca raspravlja o aktualnim temama. Moram priznati da je za devastirani sadržaj Hrvatske radiotelevizije, po mom mišljenju, Peti dan jedna svijetla točka.

Rasprava se dogodila 11. studenog prošle godine, na samom početku afere koja je u međuvremenu dosta narasla. Ono što me potaklo da napišem tekst je komentar Luke Popova u Petom danu. Popov je iskreno začuđen da je tako nešto kao plagiranje u znanstvenim člancima danas uopće moguće. To iskreno čuđenje me zaista razveselilo - barem iz perspektive jednog hrvatskog znanstvenika se plagiranje čini kao logička nemogućnost, odnosno problem koji je odavno riješen.

Znači li to da Luka Popov nema dodir sa stvarnošću ili je njegova stvarnost bitno drugačije od one u kojoj živi Pavo Barišić (i većina ostalih hrvatskih društvenjaka i humanista)? Ovdje ću pokušati ukratko razložiti argument Luke Popova, zašto predstavlja izvrstan primjer, ali isto tako, zašto je potpuno neprimjeren za hrvatske uvjete.

Post-časopisna fizika kraja 20. stoljeća

Luka Popov je fizičar. Bavi se jednim visoko specijaliziranim područjem teorijske fizike. On je dao primjer kako znanstveno objavljivanje funkcionira kod njega - i većine njegovih kolega fizičara diljem svijeta. Fizičar koji danas piše na engleskom, kada dovrši tekst, prije nego ga pošalje na recenziju u časopis pohrani ga u online arhivi preprinta - najveća i najpoznatija je ona o kojoj priča Popov, https://arxiv.org/. Arhiva je internetska stranica s minimalnom recenzijom u koju fizičari (i drugi prirodnjaci) mogu aploudati svoje članke prije nego ih objave u recenziranim kanalima. Recenzirani kanali su tisuće i tisuće specijaliziranih časopisa koji imaju uredničke i recenzentske odbore i koji objavljuju članke tek nakon detaljne i dugotrajne sadržajne recenzije. Ideja online arhiva preprinta je prilično radikalna jer rješava par problema. Ovdje ću se dotaknuti samo dva: sporosti i otvorenosti.

Sporost

U slučaju da arhiva ne postoji komunikacija je usporena. Kako bi neki nalaz iskomunicirali ostatku znanstvene zajednice morate čekati da prođe recenzija. Recenzija, ovisno o časopisu, zna trajati više mjeseci ili čak u nekim slučajevima više godina. Uz to, časopisi (posebno ako su prestižni) imaju jako striktne kriterije i vrlo lako je moguće da će nakon recenzije odbiti objaviti vaš članak. Ovo je bilo presporo i prije postojanja high-tech rješenja kao online arhiva. Tada su to znanstvenici rješavali tako da su u svojim specijaliziranim skupinama (u kojima se uglavnom svi poznaju, više ili manje), razmjenjivali preprinte (rane verzije rukopisa prije recenzije) tako da su ih slali poštom, ili u nedavnijoj povijesti, preko mejla. Sociolozi znanosti ovakve specijalizirane skupine znanstvenika koji u svojim para-mrežama razmjenjuju informacije kako bi što brže i efikasnije komunicirali zovu nevidljivim fakultetima (invisible colleges). Arxiv je neka vrsta digitalne infrastrukture za funkcioniranje ovakvih nevidljivih fakulteta, jer dopušta zajednici brzu i efikasnu komunikaciju. Nevidljivi fakulteti postoje i danas, u vrijeme arxiva, jer su oni osim kanala komunikacije ujedno i mehanizmi osiguravanja prestiža i elitnosti, gdje znanstvenici u internacionalnoj znanosti funkcioniraju u jasno definiranim mrežama aktera koji posjećuju iste konferencije, objavljuju u istim časopisima, međusobno organiziraju posjete i privatno razmjenjuju informacije. Nazvani su nevidljivim fakultetima jer su to mreže pojedinaca koje ne obuhvaća jedan institutu, čak niti jedna zemlja niti kontinent. Ono što ih čini zajednicom je njihov znanstveni interes. Za klasične analize nevidljivih koledža, pogledajte knjigu Diane Crane i klasik Dereka de Solle Pricea.

Pristup

Drugi veliki problem koji rješavaju arhivi je problem pristupa. Današnjim svijetom akademskih časopisa dominira mali broj jako velikih korporacija koje kontroliraju tržište. Ukratko, pošto nije uža tema ovog teksta, korporacije koje su vlasnice časopisa koriste volonterski rad znanstvenika koji su uglavnom zaposleni na javnim sveučilištima. Korporacije koriste volonterski rad znanstvenika u više stadija - kao urednike časopisa, recenzente i same autore. Ti angažmani se ne plaćaju. Nakon toga, korporacije dobiju gotov članak koji moraju vizualno urediti, indeksirati, objaviti online. Pretplate na te časopise prodaju nazad sveučilištima po stravično skupim cijenama, te ostvaruju dobit. Više o tome u hrvatskom kontekstu, pogledajte hrvatsku deklaraciju o otvorenom pristupu, koja je lokalna instanca međunarodnog pokreta za destabiliziaciju modela zatvorenog pristupa. Arhivi ovaj problem rješavaju dosta elegantno - u slučaju da verziju članka prije objave (tzv. preprint) pohranite u ahriv (i linkom ju povežete sa kasnije objavljenim člankom, tzv. postprint), zainteresirana znanstvena i neznanstvena javnost na Internetu može besplatno pronaći vaš članak. Problematika otvorenosti pristupa i uloge arhiva u njima je puno kompleksnija od ovog što sam ukratko napisao, ali to je dovoljno za svrhu ovog teksta, a to je plagiranje. Pa vratimo se plagiranju, arhivima, časopisima i čuđenju Luke Popova.

Nisu li arhivi onda još gori filtri za osiguravanje znanstvenih standarda?

Dakle, stanje u fizici je takvo da kad napišete rad, stavite ga u arhiv te o njemu zatim uža i šira (ovisno o interesu) zajednica raspravlja neko vrijeme, ostavlja vam komentare ili vas upozorava na važne i strukturalne greške, ili možda čak i plagijate. Nakon toga, šaljete rad u neki od časopisa i prolazite tradicionalnu recenziju.

Časopisi nisu nestali - oni su još uvijek indikator prestiža (ako objavite članak u dobrom časopisu, to je dobro za vašu karijeru, ali isto tako indikator ostalim znanstvenicima da je u njemu nešto vrijedno čitanja) i krajnje sadržajne kontrole. Slijepa recenzija - recenzija u kojoj recenzenti ne znaju tko je autor članka još uvijek je zlatni standard znanstvene zajednice. Ali, kroz arhiv, omogućena je rasprava, čitanje i razmjena informacija o članku prije nego on završi u časopisu. Na neki način, na arhiv je dobro gledati kao na tehnološko rješenje koje omogućuje internacionalnoj znanstvenoj zajednici da funkcionira kao horizontalniji nevidiljivi fakultet. Ako vas zanima više o potencijalima ovakve destabilizacije znanstvenog izdavaštva, ovo je dobar tekst o jednom mogućem smjeru razvoja (i k tome je super primjer za otvorenost o kojoj govorim, jer je besplatna verzija koju linkam dostupna na arxivu, a ona zatvorena iza paywalla izdavača nije ).

Je li Pavo Barišić aploaudao i svoj članak u neki filozofski arhiv?

Nije. Praksa aploudanja preprinta je dominanta u fizici i nekim drugim prirodnim znanostima, ali ne funkcionira u gotovo niti jednoj društvenoj i humanističkoj znanosti (trenutno se razvija inicijativa za psihologiju, PsyArXiv, ali ona je u svojim začecima). Dakle, Pavo Barišić - kao i drugi humanisti i društvenjaci diljem svijeta - još uvijek funkcioniraju, više-manje, u svijetu nevidljivih fakulteta i časopisa kao glavnih glasila i komunikacijskih kanala. Da stvar bude još kompliciranija, u humanistici je zlatni standard za komunikaciju monografija (fancy naziv za akademsku knjigu), a ne članak. Filozofi, povjesničari i drugi humanisti još uvijek više važnosti pridaju monografijama nego člancima, iako se i to polako mijenja i ovisi o specifičnoj disciplini.

Kakve sve to sad veze ima s hrvatskim filozofima i plagiranjem?

Prije nego iznesem svoj argument, htio bih se ograditi od bilo kakvih osobnih napada. Slučaj Barišić je samo primjer koji je ovo stavio u žižu javnosti - moj interes je rasprava o institucionalnim faktorima koji unazađuju funkcioniranje hrvatske akademske zajednice; a neki od strukturalnih elemenata su se baš pojavili u ovom slučaju. Ne optužujem svakog člana hrvatske akademske zajednice ponaosob, ali mislim da će mnogi prepoznati ovo o čemu pišem. U slučaju Barišić, mislim da sve strane jednako sudjeluju u ovom sustavu.

Teza: Parenje u srodstvu (inbreeding) hrvatske akademske zajednice

Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske - Hrčak - indeksira čak 429 časopisa. To su časopisi s hrvatskom adresom i obuhvaćaju sva znanstvena područja. Časopisi ne moraju biti na hrvatskom - mnogi su na drugim jezicima, najčešće engleskom. Ono što ih čini hrvatskim je to što su im urednici, a shodno tome i većina recenzenata, zaposleni na hrvatskim znanstvenim ustanovama te jako često objavljuju na hrvatskom - jeziku na kojem se uglavnom nigdje drugdje u znanosti ne objavljuje.

Zašto postoji tako velik broj znanstvenih časopisa u tako maloj zemlji? Ovo je višestruki problem i to ne iz nekog patetičnog suda da je Hrvatska mala zemlja. Znanstvene discipline funkcioniraju po sistemu užih specijalizacija. Dat ću svoj primjer. Ja sam diplomirani psiholog. Pišem doktorat iz povijesti i filozofije psihologije uz primjenu digitalne humanistike. Moja šira disciplina je psihologija, uža disciplina povijest psihologije, još uža povijest psihologije kraja 20. stoljeća, još uža povijest metodološkog razvoja psihologije kraja 20. stoljeća. U toj najužoj transdisciplini u kojoj ja objavljujem - koja leži negdje na razmeđu povijesti znanosti, filozofije znanosti, sociologije znanosti, scijentometrije, digitalne humanistike i psihologije - postoji možda desetak stručnjaka u cijelom svijetu. Istina, moja disciplina je zaista opskurna i malena (cinici među vama bi možda rekli i potpuno nebitna i bezvezni trošak, ali to je rasprava za druga vremena), ali i u slučaju većih "užih" disciplina, broj stručnjaka u nekom području nikada nije veći od par stotina, ili možda u slučaju baš najvećih, par tisuća. Velika znanost 20. i 21. stoljeća , kako to de Solla Price zove, izrazito je specijalizirana.

Imajući to na umu - u Hrvatskoj za svaku od užih disciplina u najboljem slučaju imate desetak pravih stručnjaka. Ponekad tek jednu ili dvije (ili jednog ili dva). Po definiciji se poznaju, jako često su u bliskim odnosima (čak mentorskim!) ili u jako krvavim i dugoročnim osobnim sukobima. Uslijed nepotizma ili okolnosti, ponekad su i u krvnom srodstvu.

Za servisiranje potrebe za objavljivanjem te akademske zajednice u Hrvata, mi imamo više od 400 časopisa - u kojima su znanstvenici raspoređeni u te male skupine istovremeno jedni drugima recenzenti, urednici i autori; a često i osobe koje sjede u državnim odborima koji financiranja tim časopisima dodjeljuju.

Čuđenje Luke Popova - teorijskog fizičara koji funkcionira u svijetu arxiva i izrazito internacionalne teorijske fizike - predstavlja super mjesto za rasvjetljavanje pravog institucionalnog problema koji je slučaj Barišić i kalvarija po svim tim etičkim odborima otvorio: Parenje u srodstvu hrvatske akademske zajednice. To nije nužno krvno srodstvo (iako ponekad je i to), nego srodstvo vidljivih i nevidljivih malenih hrvatskih izoliranih fakulteta. Tako se Maja Jokić, Krešimir Zauder i Srebrenka Letina - u svom radu o karakteristikama hrvatske znanstvene produkcije u društveno-humanističkim i umjetničkim područjima od 1991. do 2005. - opravdano pitaju slijedeće pitanje:

S druge strane, otvara se i pitanje što je zapravo razlog postojanja relativno velikog broja nacionalnih časopisa iz društvenih i humanističkih znanosti i kakva je njihova uloga u odnosu na knjige? Kome se žele prezentirati rezultati istraživanja ako su radovi objavljeni samo na materinjem jeziku (i ako nisu zastupljeni u relevantnim sekundarnim izvorima, bibliografskim i citatnim bazama podataka) čime se gubi potencijalna dostupnost i vidljivost u široj znanstvenoj zajednici? Prema rezultatima nizozemskog izvještaja Sustainable humanities: report from the Committee on the National Plan for the Future of the Humanities (2009), znanstvena istraživanja teško mogu biti samo nacionalna, što se odnosi i na humanistiku. Dapače, humanistika je po svojoj naravi univerzalna kao i prirodne znanosti, iako je fokus istraživanja često lokalnog ili nacionalnog karaktera. Time rašireno mišljenje da društveno-humanističke znanosti imaju primarno „nacionalnu ulogu“ postaje upitnim. (str. 21)

Razlog postojanja tih časopisa postaje razvidan ako ih gledamo kao sredstvo za napredovanje. Znanstvenici u akademskom sustavu - bilo kojem, pa tako i hrvatskom - moraju objavljivati. Ako u užem krugu svojih suradnika i kolega kontrolirate cijeli sustav objavljivanja - a to se događa u društvenim i humanističkim znanostima - vi svojim poznanicima i sebi osiguravate legitimitet jednog znanstvenog sustava. Ako je to zaista tako zašto je Luka Popov, s kojim sam počeo ovaj tekst, bio tako začuđen? Pa on je isto dio tog sustava - i on je obrazovan i radio na hrvatskim institucijama i ako je problem zaista takav kakav ja prikazujem, ne bi li ga on bio svjestan? Možda i bi, ali to nije njegova stvarnost jer on objavljuje u internacionalnim časopisima.

Za Pavu Barišića, i tisuće drugih znanstvenika u hrvatskoj društvenoj i humanističkoj znanosti, to jednostavno nije realna potreba jer oni mogu napredovati i ako objavljuju samo u hrvatskim časopisima (ili u velikoj većini objavljuju u njima). Kako to Jokić, Zauder i Letina zaključuju u svojoj empirijskoj studiji praksi objavljivanja hrvatskih društvenjaka i humanista:

Naglašena nacionalna orijentacija znanstvene produkcije iz SSHA [društveno-humanističkih i umjetničkih] područja ovim je istraživanjem potvrđena. Usporedba broja znanstvenika koji su objavili barem jedan rad u 15-godišnjem razdoblju u hrvatskim (57,5%) i međunarodnim časopisima indeksiranim u bazi WoS (4,2%) dokazuje tu tvrdnju. Sve vrste monografskih publikacija, autorske knjige, udžbenici i priručnici te referentna literatura objavljeni su u preko 95% slučajeva na hrvatskom jeziku. Visok postotak hrvatskih časopisa objavljuje radove isključivo na hrvatskom jeziku. (str. 332-333)

Plagijat u ovom sustavu je samo najglasnija posljedica potpuno srozanih standarda. Hrvatska akademska zajednica u društvenim i humanističkim znanostima nije kao cjelina dio internacionalnih nevidljivih fakulteta koju premrežuju svijet. Neki pojedinci jesu, ali samo zbog svojeg vlastitog napora. Design feature sustava kao takvog je da to ne morate biti - pa onda zašto bi se i trudili? Ako vaša mala mreža poznanika osigurava znanstveni legitimitet, časopise u kojima možete producirati tekstove koje nitko nužno ne mora čitati (osim novinara kada vas postave za ministra) i napredovanje u zvanju?

Vaš nevidljivi fakultet je u znaku šahovnice - baš onako kako bi i trebao biti.