Godinama, od kada studiram, opsjedam se time kako sveučilište funkcionira. To je uglavnom nešto marginalno - par tekstića u nekim čudnim časopisima ili ovako za dušu na blogu. Nekad se aktivira u nešto stvarno smisleno, poput blokada fakulteta, ali to kratko traje. Uglavnom je jako žučno i košta vremena, vremena potrošenog na razmišljanje i razgovor, konsternirane uzvike i čitanje vijesti i dosadnih izvještaja sa ovih ili onih sastanaka, statuta, članaka i analiza, i sličnog. Nije mi žao tog vremena, nije bačeno u vjetar kao za mnoge druge stvari kojima se bavim. Zadnjih par mjeseci, manifestacija te opsesijice se obznanila kroz dva teksta; o akademskoj neiskrenosti i institucionalnim intrigama oko Hrvatskih studija.

M. me često gleda pomalo začuđeno, ali i zabavljeno, time s kakvim stvarima se ja opterećujem; kada me uhvati kako psujem u nevjerici dok čitam, na primjer, u Natureu o plagijatima hrvatskog ministra znanosti. Nije mi se smijala baš za psovke prosute na oltaru tog teksta, priznajem, ali malo poetske slobode bi trebalo biti dopušteno kako bi se u priču ubacio spomen i jednog Hrvata u Natureu (šta je da je, zbog plagiranja, ali i to je nešto! Možda kad bi postojala neka šangajska, ili bar tajpejska, lista za najspretnije plagijatore, možda bi bili na vrhu te!)

I sada pratim tu situaciju s Hrvatskim studijima, tu evoluirajuću krizu koju je profesor Renato Matić, onako blago kako on umije, nazvao institucionalnim nasiljem (bilo je to u intervjuu na HRT-u koji ću linkati malo niže). I par stvari me pri tom dovoljno dotaklo da ih premećem unutar lubanje dok se vozim vlakom kroz brda u okolici Barcelone prema Autonomnom sveučilištu, gdje me čekaju neki razgovori i problemi koji se čine svjetlosnim godinama daleko od toga što se događa u Zagrebu. Premeću i sudaraju se te misli i ti osjećaji i hoće van, na neki papir, da se uobliče u kolaž impresija ako već ne u suvislu analizu.

Kolaž ima par elemenata.

Jednu treskavu snimku s Fejsbuka, sa sastanka uprave jednog malog zagrebačkog ne-fakulteta, tih prokletih Hrvatskih studija, gdje neki profesori napokon sjedaju i pokušavaju objasniti svojim studentima što se događa s njihovim ne-fakultetom (video pod imenom "Sastanak s upravom 2. dio", ako vas zaista jako interesira, pogledajte i napeti prvi dio).

Reportažu Ane Malbaše, jedne diplomirane komunikologinje tog ne-fakulteta koja radi na HRT-u. Tamo možete pronaći i profesora Matića koji govori o institucionalnom nasilju koje je završilo u naslovu ovog teksta. Isto tako, prilično dobar komad za one koji ne znaju točno o čemu pričam - većina relevantnih informacija je sadržana u tom videu. Čini se da je ne-fakultet barem s jednom komunikologinjom uspio.

Par redaka iz Etičkog kodeksa Sveučilišta u Zagrebu, tamo sa sedme stranice gdje su definicije koje malotko čita. Redci u pitanju se tiču definicije sveučilišne zajednice i njenih članova, pa eto, da ih kopiram ovdje da ne morate tražiti:

A. izraz „članovi sveučilišne zajednice“ označuje sve osobe koje studiraju, izvode nastavu, bave se znanstvenim i/ili umjetničkim radom, surađuju u izvedbi znanstvenih, umjetničkih i/ili nastavnih programa te djeluju u okviru zajedničkih i pomoćnih službi, neovisno o vrsti i trajanju ugovora na temelju kojega ostvaruju prava i obveze na Sveučilištu;

I idući paragraf:

B. izraz „sveučilišna zajednica“ označuje ukupnost članova sveučilišne zajednice;

Jedan tekst Micheala Polanyia (koji mi je N. spomenula prije par dana, pa sam ga jutros napokon i pročitao) o republici znanosti - ideji toga da ljudi koji obitavaju na sveučilištu sudjeluju u jednoj institucionaliziranoj tradiciji "dinamičke heterodoksije", zaista, tradiciji koja održava i odražava jedno "društvo istraživača."

Zašto su se baš te stvari našle u mojem kolažu? Pa ajde da ih zalijepimo.

Ljepilo, u ovom slučaju, su riječi profesorice Viktorie Franić Tomić, koje su izrečene punoj sali studenata na kraju onog treskavog videa s Fejsbuka. Profesoricu Franić Tomić ne poznajem osobno, nije mi nikada predavala, i nije mi namjera uhvatiti se nje kao izvora sveg krivog i naopakog što me provocira u hrvatskoj akademiji. Ali njene riječi su baš nekako iščupale smisao iz misli koje mi se tumbaju po glavi, pa su se našle kao primjer - ili, kao što sam već rekao, kao ljepilo ovog kolaža. Da ne morate gledati video, transkribirao sam ih malo niže - mislim da sam ih uglavnom točno uhvatio, bila je buka, pa ako sam pogriješio, unaprijed se ispričavam.

Pa tako, u dijelovima koji su meni bitni, kaže profesorica Franić Tomić dok studenti negoduju, nakon što je većina profesora otišla prije nego se neka vrsta dvosmjerne komunikacije između njih i studenata uopće mogla uspostaviti (profesori su do tada govorili, studenti dobacivali; znači, sve svete asimetrije između te dvije skupine su sačuvane). Pa ovako kaže profesorica Franić Tomić:

Mi živimo u jednom kriznom društvu, u ekonomski kriznom, ali ne i erudicijski kriznom društvu. Jer u onom trenutku kad ja ovdje budem lošije obrazovana od vas, onda ćemo imati problem. Ali još do tog trenutka nije došlo.

Nastavlja dalje, uz patronizirajuća razdvajanja slogova ("Meni je važno da se vi dobro o-bra-zu-je-te") i dolazi do onog udarnog dijela koji je meni upalio sve lampice, ma čitavo božićno drvce, u lubanji:

Na sveučilištu i fakultetima postoji hijerarhija, ona nije utemeljena ekonomski, nije utemeljena na... plemenski, krvno, nego je utemeljena na kom-pe-ten-ci-ja-ma. Dakle, da biste vi ravnopravno sudjelovali u ovoj instituciji, morate položiti sve svoje ispite koje sad zanemarujete [glasno negodovanje nemarnih studenata] a onda morate diplomirati, onda nakon diplome upisati i još jedan studij, položiti ispite, položiti doktorsku disertaciju...

Za mene su te riječi sukus Sveučilišta u Zagrebu. Etički kodeks, koji je gažen na puno brutalnije načine od ovog (hej, plagijatori!), definira sveučilišnu zajednicu kao zajednicu jednakih, studenata i profesora. Oni imaju različite odgovornosti, i zaista, postoji neka očekivana asimetrija u znanju, ali svi su tamo da bi zajedno sudjelovali u nečem što Polanyi naziva republika znanosti. Unatoč svim očitim hijerarhijskim razlikama, svi koji smo dio sveučilišne zajednice smo ravnopravni u toj nekoj posvećenosti istini.

Jedna od najlakših dužnosti u tome bi trebala biti stvaranje otvorenog okružja gdje se svi osjećamo pozvani da sudjelujemo, da radimo zajedno i gradimo tu instituciju koja bi trebala ulijevati povjerenja i provocirati nas da mislimo, kao zajednica i kao individualci.

Kada jedna profesorica, koja stoji asimetrično ispred uzbibale mase nepristojnih i ljutitih studenata, na takav jedan način insistira na meritornoj hijerarhiji (ono što ja čujem u tim riječima je: "Ja znam više od vas! Poštujte me, ako ni zbog čega drugog, onda radi hijerarhije same!"), za mene je to savršen opis nesreće hrvatskog visokog obrazovanja i znanosti.

Kako kaže Renato Matić, tako vidimo da se ovdje zbiva institucionalno nasilje. Umjesto institucionalnog ostvarenja republike znanosti, potrage za istinom, zajednice koja otvoreno, transparentno i zajednički gazi put kroz nesigurna vremena i "krizna društva", mi dobivamo patronizirajuću masu neistina i potrebe za moći. Te riječi nadam se da ne opisuju rad profesorice,ali opisuju tu grabežnu potrebu za autoritetom koja je izokrenula smisao sveučilišta. Jednog rektora koji povlači poteze koji nikome nisu jasni, jednoj zajednici koja je samo smokvin list koji skriva interesne kartele, i na kraju krajeva, jednog ministra koji prepisuje redove iz Wikipedije pa ni ne primjećuje da se onaj koji nam je prorokovao kraj povijesti zove Fukuyama, a ne Fukayama.